Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Slike iz budućnosti
Kulturna politika

Slike iz budućnosti

PDF Štampa El. pošta
Žozep Fontana   
subota, 06. jun 2009.

Jedna od prvih stvari koje se nauče u poslu istoričara jeste ta da je profeta veoma rizična profesija, obično osuđena na neuspeh. To funkcioniše samo sa pravilima biblijskih proroka, koji se nisu obavezali ukazivanjem na datum ostvarenja svojih predviđanja, nisu se osećali obaveznim da polože račune za njihovo neispunjavanje. Oni koji čekaju blizu 2000 godina da se ostvare predviđanja o Apokalipsi, još uvek se nisu dogovorili o tome kog datuma će početi poslednja bitka Armagedon, tako da je poverenje u njih i dalje na snazi.

Ne događa se isto sa onim proročanstvima koja se formulišu za određeni datum, uključujući tu i izborna obećanja, mada nisam siguran da ih treba uključiti među proročanstva, jer nije dokazano da u njih veruju čak ni oni koji ih iznesu. Što se tiče književnosti predviđanja, dovoljno je pregledati beskrajno dugu sagu predskazanja o sudbini budućeg čovečanstva koja je započela 1771, knjigom Luis-Sebastijana Mersijea L’an daux mille quatre cent quarante, koji je pozdravljao taj datum kao “uzvišenu i poštovanja dostojnu godinu”, koja bi trebalo da “donese sreću na Zemlju”. Ili (da bi uzeli bliža predviđanja, i izražena sa više autoriteta od jednog romanopisca), naivnu Reportažu iz XXIveka Vasileva i Guščeva, koja nam je šezdesetih godina govorila o “sadašnjosti i budućnosti sovjetske nauke i tehnike”, u intervjuima sa naučnicima koji su predviđali da će XXI vek biti “zlatni vek obilja”, uz velike žetve koje će svršiti sa glađu, u trenucima kada će biti moguće lako izazvati “snežne padavine u zimu i kišu u leto”. Čak su najavljivali vrhunske i konkretne pronalaske, kao onaj da će u novogodišnjoj noći 2000-te, Moskovljani moći da uživaju u veštačkom suncu, koje će čovek stvoriti na visini o 20 km, uz dodatnu korist od ugljen dioksida koji nastaje pri vatri, i sa kišom će padati na zemlju “što će biti dragoceno đubrivo za polja”.

Najnerazumnija od svih proročanstava obično su ona koja donose globalne prognoze o evoluciji društava. Najžalosnije koje sam pročitao u poslednje vreme jeste ono iz knjige Climate War od Gwynne Dyer, koja donosi jeziva predviđanja za 2045. godinu. Prema Dyeru, Evropska Unija će se raspasti 2036, zbog problema emigracije ljudi iz južnih ka severnim zemljama. Ove zemlje će se braniti stvarajući Severnu Uniju koju bi činile Francuska, zemlje Beneluksa, Skandinavija, Poljska i bivši posedi Habsburga(!) što bi im omogućilo da zatvore svoje granice kako više ne bi primali begunce iz gladnih zemalja sa Mediterana. Italija bi se, južno do Rima, raspala u teritoriju bez zakona. Pred lavinom izbeglica sa severa Afrike, kao organizovana država ostala bi jedino Padanija, ograničena na severne oblasti Apeninskog poluostrva. Ona bi se, zajedno sa Španijom i Turskom, pobrinula da nabavi nuklearno oružje s ciljem da sve tri zaprete svojim susedima sa severa, i da ih nateraju da sa njima dele svoje životne namirnice. Besmislenost ide u takvu krajnost da ću se ovde uzdržati od komentara.

Jedna vrsta profesionalnih proroka koja je uspela da preživi propast svojih predviđanja, a da nije pretrpela preveliki gubitak poverenja, jesu ekonomisti. Oni su obavezni da predviđaju neposrednu budućnost, a ponekad se čak obavežu određujući datume trajanja svojih predviđanja, ali to obično poprave kasnije nudeći nam razložna objašnjenja o uzrocima koji obrazlažu zašto se nije dogodilo ono što su najavljivali.

Godine 2003, Rodžer Alkali, direktor jedne američke firme za investiranje, tvrdio je u svojoj knjizi The New Economy, da je u poslednjim decenijama XX veka svet započeo “period velikih inovacija i revitalizacije”, čiji će uticaj osetiti “najmanje još jedna generacija, a verovatno čak i duže vreme”, što se po značaju može porediti sa drugim velikim istorijskim promenama, kao što je bila Industrijska revolucija.

Mnogo teži je bio slučaj Alena Grinspena, koji je u knjizi The Age of Turbulence, objavljenoj 2007, pozdravljao slavu “sveta sa globalnom kapitalističkom ekonomijom”, mnogo više “fleksibilnom, otpornom, otvorenom i sa samokontrolom” nego što je bila prošla, te prognozirao dugu etapu rasta za SAD i čitav svet, ako se održe liberalni principi poštovanja privatnog poseda i neuplitanja države u ekonomiju. Nekoliko meseci posle izlaska knjige, 6. avgusta 2007, American Home Mortgage, velika privatna firma za hipotekarne kredite, proglasila je bankrot zbog pada cena na severno-američkom tržištu nekretninama, i započela je ekonomska katastrofa bez presedana, u toku koje će finansijske institucija pritiskati državu da interveniše kako bi ih spasila od propasti.

Iznenađuje odlučnost kojom je Grinspen izneo svoja uverenja o briljantnoj budućnosti neregulisanog kapitalizma kome je on sam doprineo da uzleti, kada u njegovoj biografiji (autor Bob Vudvord), u delu o vremenu kada je posećivao sektu na čijem je čelu bila olovno teška spisateljica koja se zvala En Rand, piše da je Grinspen imao problema sa svojim kompanjonima “objektivistima”, jer je držao da nije moguće sa sigurnošću dokazati čak ni samo njegovo postojanje, zbog čega ga je jedan njegov kompanjon nazvao Pogrebnik. Da se doslednije držao tih principa, možda bi doprineo da milioni zaposlenih sa pet kontinenata ne izgube svoje radno mesto.

Posle ovih razmatranja, ostaje mi samo da izrazim želju da nas bogovi spasu proroka i da nas nauče da budemo kritičniji prema izbornim obećanjima. 

(Autor je profesor istorije na Univerzitetu Pompeu Fabra u Barseloni) 

Prevod: Branislav Đorđević